Požega je, riječima dosadašnjih turista i posjetitelja, simpatičan grad na rijeci Orljavi, okružen prelijepom prirodom, u kojemu se može puno vidjeti i doživjeti, čak i više nego sama veličina grada na prvu daje naslutiti.

Zbog položaja među „brdima i dolinama“ i samim time nepravilnim rasporedom ulica „netipičnim“ za „ravnu Slavoniju“, kakvom ju doživljava većina Hrvata, kao i zbog raskošne barokne arhitekture starog gradskog središta, turisti za Požegu često znaju reći i kako ih podsjeća na neki slični povijesni gradić u Češkoj ili Austriji.

Ona je i grad u kojemu ćete uz čašu svjetski poznatih vina ili pak uz kriglu domaćeg piva te mnoge delicije slavonske kuhinje vrlo brzo dobiti i novog prijatelja, možda baš nekoga od oko 22000 vrijednih i ponosnih Požežanki i Požežana.

Što sve trebate otkriti za vašeg posjeta Požegi, potrudit ćemo se opisati vam u narednim dijelovima ove web stranice, u nadi da ćemo vas zainteresirati da dođete čim prije i uživo se uvjerite kako je naš mali grad upravo stvoren za vaš veliki odmor i mjesto na kojem ćete doslovce ostvariti često tako nedokučive „brda i doline“!

Ime, a i prezime

Iako je područje grada bilo naseljeno već 6000 godine prije Krista, ona „opipljiva povijest“ ovoga kraja seže u vrijeme starog Rimskog carstva. Tada se područje Požeštine nazivalo „Vallis Aurea“ ili „Zlatna Dolina“. Omeđena slavonskim gorskim prstenom Papuka, Psunja, Požeške i Dilj gore te Krndije, dolina u kojoj se smjestila Požega, tada poznata pod imenom „Incerum“, doima se zaista kao da je od zlata. To se posebice može doživjeti krajem ljeta i u ranu jesen kada polja prijeđu iz zelenih u zlatne nijanse spremne za još jednu bogatu žetvu, a vinogradi se zažute od grozdova spremnih da ih vješti vinari pretvore u najbolju zlatnu kapljicu.

Ime gradu nadjenuli su pak prvi doseljenici, slavenska, hrvatska plemena, koja su se ovdje po svemu sudeći bavila dvama glavnim djelatnostima čiji nazivi čine korijen riječi Požega. Bile su to poljoprivreda i rudarstvo koje su još dugo u stoljećima koja su uslijedila činila okosnicu gospodarstva. Po prvoj pretpostavci, ime Požega dolazi od naziva za tlo koje nastaje paljenjem šikare i njenim pretvaranjem u plodnu oranicu po prolasku požara, po požegi. Taj opasan čin bio je vrlo cijenjen među starim Slavenima na što upućuje i činjenica da bi čovjek koji bi takav kontrolirani požar proveo dobio prezime Požega, i danas često u Hrvatskoj. Druga pak pretpostavka kaže da je grad ime dobio po jednako cijenjenoj i opasnoj djelatnosti, onoj izdvajanja korisne rude iz kamena. Naime, kamen bogat rudom morao se zagrijavati do visokih temperatura te se zatim naglo hladiti u potoku – „žesti“. Tako je najprije potok po rudi koja se u njemu žegla, a zatim i grad koji se uz njega razvio dobio naziv Požega.

Požeška županija se u službenim spisima prvi puta spominje u vrijeme Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva 1210. godine kada kralj Andrija II. Arpadović vitezovima Templarima dodjeljuje županijski posjed, a sam naziv grada Požega prvi se puta u pisanom obliku pojavljuje 1227. kao Castrum de Posega prilikom darivanja gradskih posjeda biskupu iz Kaloče u Mađarskoj. Ta nekada velebna utvrda koja se nalazila na području „Starog grada“, današnjeg gradskog parka i Strossmayerovog šetališta, vjerojatno je bila još i starija, izgrađena u 11. stoljeću, a njeni su se vlasnici nazivali, možemo reći i prezivali – „od Požege“. Baš poput zadnjeg izdanka te plemićke obitelji, stanovitog Petra od Požege, kako je zapisano u 13. stoljeću.

Tajnoviti srednji vijek

Srednji vijek Požega je proživjela kao iznimno važan, bogati trgovački i obrtnički gradić, čak štoviše nosila je prava, a građani i obrtnici su uživali povlastice Slobodnog kraljevskog grada. Uz to, Požega je u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu bila službena kraljičina rezidencija te je bila neovisna od banske i županijske vlasti. Sam grad uz obližnje mjesto Kaptol bili su susjedište Pečuške biskupije, njezin Arhiđakonat i Zborni kaptol.

Nedaleko kraljevskog i biskupskog svoj su dvor u Požegi, na važnoj kulturnoj i gospodarskoj ruti iz Zapadne Europe prema Svetoj Zemlji posjedovali i danas vjerojatno najpopularniji, najbajkovitiji i najtajnovitiji vitezovi – Templari, koji kao dobrotvorna udruga građana i danas djeluju u Požegi, hrvatskom sjedištu vitezova Templara.

Ipak posljednja desetljeća srednjeg vijeka nisu bila nimalo „bajkovita“, ali su zato pred Požežanima skrivale mnoge tajne o teškim vremenima koja su ih uskoro zatekla. U ljeto 1536. Požegu su osvojili vojnici moćnoga Osmanskog (Turskog) carstva te ovdje ostali narednih 150 godina.

Život nimalo nalik na tursku sapunicu 

U turskim su osvajanjima nestale neke od dotadašnjih znamenitosti poput velebne župne crkve Sv. Pavla koja se nalazila u blizini današnje katedrale, kraljevska rezidencija, samostan vitezova Templara i Ivanovaca dok su utvrda Stari grad i gradske zidine teško oštećeni te s vremenom potpuno nestali. S druge strane dominikanska, kasnije isusovačka crkva Sv. Lovre i franjevačka crkva Sv. Duha za vrijeme Osmanlija se pregrađuju te služe kao džamije. Osmanlije tijekom svoje vladavine u grad dovode i svojevrsni tehnološki napredak izgradnjom drugog vodovoda na području Hrvatske, od izvora „Tekije“ (koja kao izvor i dio grada postoji i danas) do glavnog trga s javnom fontanom, a kao i u svim gradovima koje su osvojili i u Požegi grade „Hamam“ – kupalište i saunu, „wellness“ sadržaje koje i danas mnogi vole upravo za vrijeme putovanja i godišnjeg odmora.

I tako je Požega unatoč velikim društvenim promjenama uspjela zadržati položaj važnoga trgovačkog i obrtničkog grada a uspostavom upravnog područja nazvanog Požeški sandžak, zapravo je postala i glavnim gradom „turske“ Slavonije. No kako to obično biva u ratovima, i te su znamenitosti iz 16. i 17. stoljeća zauvijek nestale prilikom i u godinama nakon oslobođenja Požege od Osmanlija.

Velika pobjeda

Prvo oslobođenje grada zbilo se 10. listopada 1687. godine, ali Turci-Osmanlije su tijekom zime pokušali ponovno zauzeti grad. Ipak, na dan Svetog Grgura 12. ožujka 1688. dogodio se dramatičan obrat. Tog su maglovitog jutra hrabri kršćanski vojnici pod vodstvom franjevačkog redovnika fra Luke Ibrišimovića Sokola, iz zasjede iznenadili gotovo 3000 Turaka te odnijeli veliku pobjedu. U studenom 1690. nad Požegom se još jednom na kratko zavijorila turska zastava, da bi grad zauvijek bio oslobođen dva dana uoči blagdana Sv. Mihaela Arkanđela, zaštitnika vojnika, 27. rujna 1691. godine. U spomen na svog osloboditelja i bitku koja se odigrala na brdu iznad Požege ono je prozvano Sokolovac, a Požežani 12. ožujka, Grgurevo, slave kao Dan grada te obronaka Požeške gore pucaju iz topova, prisjećajući se voljenog fra Luke i hrabrog protjerivanja Turaka. U slavu pobjede nad Osmanlijama na trgu pred Požeškom katedralom nalazi se kip posvećen Fra Luki Ibrišimoviću.

Slavonska Atena

Tako je oslobođena Požega od kraja 17. stoljeća vraćena Hrvatskom kraljevstvu, tada već u sastavu Habsburškog (Austro-ugarskog) carstva te je započelo novo važno poglavlje u gradskoj povijesti.

Zahvaljujući i danas često spominjanoj, gotovo omiljenoj, carici i kraljici Mariji Tereziji 1759. godine je dovršena župna crkva Svete Terezije Avilske, nebeske zaštitnice grada, koje je dva stoljeća kasnije postala katedralom Požeške biskupije. Ponovno je uspostavljena Požeška županija, a 1765. po drugi puta se potvrđuju povlastice Slobodnog kraljevskog grada uz vlastito sudstvo i poreze što je potvrdilo važnost Požege za Hrvatsku i Slavoniju.

Ti su događaji gradu i okolici dali novi „vjetar u leđa“. Započeo je povratak dijela katoličkog, hrvatskog stanovništva uz doseljavanje iz Bosne kao i iz carskih krunskih zemalja, Austrije, južne Njemačke, Bavarske, Češke, Slovačke i drugih krajeva. Tijekom 18. stoljeća novo pridošli požeški obrtnici osnivanju cehove i nositelji su gospodarskog života grada, a gradu se osniva kazalište, škole, ljekarne,pošta, te započinje razvoj bankarstva.

Već 1699. godine Isusovci u Požegi osnivaju prvu gimnaziju u Slavoniji, petu u Hrvatskoj, a od 1763. do 1774. djeluje i „Academia Possegana“, čime je Požega uz Zagreb slovila za glavno središte visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Zahvaljujući ulaganjima u školstvo i kulturu te velikom baroknom pjesniku Antunu Kanižliću, grad dobiva epitet „Slavonska Atena“ koji poznati požeški umjetnici i znanstvenici sve do danas redovito potvrđuju. Više o njima doznajte u nastavku web stranice, u izborniku „Požega & Požežani“.

Na zdravlje!

Na žalost, nedugo nakon što je grad ponovno „prodisao punim plućima“, zadesila ga je nova velika nedaća. Požegu je 1739. godine poharala epidemija kuge te odnijela 798 života, čak 50 posto stanovništva. U spomen na taj događaj te da se više nikada ne ponovi, Požežani su deset godina kasnije na glavnom trgu podigli barokni zavjetni kip Svetog Trojstva, tzv. Kužni pil, i danas simbol Požege. Zanimljivo je kako se upravo u vrijeme epidemije proširio novi, danas tako uobičajen usklik. Legenda kaže da je znak izlječenja od kuge bilo kihanje, pa bi oboljelom u želji da tako i bude poviknuli „na zdravlje!“.

No kako prema staroj poslovici „nevolja nikad ne dolazi sama“, dodatnu veliku štetu gradu nanosi i veliki požar koji je izbio 1779. U njemu nestaje veći dio do tada drvenih gradskih kuća, a grad se obnavlja gotovo isključivo u baroknom stilu po kojem je Požega i danas poznata ne samo u Hrvatskoj već i šire. Zanimljivo je da su baroknu obnovu provodili većinom neznani, putujući graditelji porijeklom iz sjeverne Italije. Zanimljivo je kako mnogi Požežani, možda baš iz tog razloga, danas nose Talijanska prezimena.

Novi uzlet

U 19. stoljeću Požega doživljava novi procvat. Otvara se niz novih kulturnih ustanova i mnoge manufakture, a zahvaljujući prirodnom bogatstvu, plodnoj zemlji, vinorodnim gorskim obroncima, šumskom i rudnom blagu i dolaskom željeznice bilježi se velik gospodarski uzlet.

Iako Prvi svjetski rat i uspostavljanje nove države, Kraljevine Jugoslavije, dovodi do gospodarskog usporavanja, u prvoj polovini 20. stoljeća u gradu se otvara tvornica čokolade „Stock“ koja nedugo zatim posluje u sklopu svjetski poznatog „Nestlea“. Ovdje o drugom svjetskom ratu. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska postaje republikom u sklopu Socijalističke federativne republike Jugoslavije s komunističkim društveno-gospodarskim sustavom, a spomenuta tvornica, od tada pod nazivom „Zvečevo“, nadaleko će proslaviti ime grada Požege, tadašnjeg službenog naziva Slavonska Požega.  Predlažemo vam da kao suvenir iz našega grada ponesete upravo neki od slatkih proizvoda iz njihove trgovine na uglu Cehovske ulice i Trga Sv. Trojstva!

Domovinski rat

Ipak i te slatke godine, pa i desetljeća polako su postajale sve više gorke. Unutar šest jugoslavenskih „komunističkih“ federativnih republika tijekom 1980.-ih godina stalno je raslo nezadovoljstvo gospodarskom, društvenom i političkom situacijom. Hrvatska je 1990. godine održala prve moderne demokratske parlamentarne izbore, a Ustavom zajamčeno pravo na samostalnost i odcjepljenje od Jugoslavije građani su izglasali na referendumu 1991. Na žalost vodstvu Komunističke partije Jugoslavije takav razvoj događaja nije se nimalo svidio te su u kasno proljeće ’91. započeli najprije vojnu akciju, a zatim i rat kako bi Hrvatsku uz pomoć vojske i paravojnih postrojbi prisilno zadržali unutar jugoslavenske federacije. Tako se pri kraju 20. stoljeća, baš kao u davnom srednjem vijeku, Požega opet našla u neprijateljskom ratnom okruženju. Iako je bio obrambeni, ovaj nemili rat vodio se za hrvatsku neovisnost te je poznat pod nazivom „Domovinski rat“.

Novo doba, nove prilike

Sabor Republike Hrvatske 1992. godine donio je odluku o novom političkom ustrojstvu zemlje te se ponovno, po treći put u povijesti uspostavlja Požeška županija. Nedugo zatim, 1997. Požega postaje sjedištem vlastite biskupije, a 1998. odlukom Vlade Republike Hrvatske osnovano je Veleučilište koje i danas značajno doprinosi razvoju Požeštine kao i cijele Slavonije.

Velik i važan događaj, kako za cijelu zemlju tako i za naš grad, dogodio se 1. srpnja 2013. godine. Tada je Hrvatska ušla u sastav Europske unije, a za Požegu je započelo novo važno razdoblje u već bogatoj povijesti.