Utvrda-dvorac čije ostatke i danas možete pronaći šetajući brijegom i park-šumom „Stari grad“ tijekom srednjeg vijeka je, sa šesterokutnim zidinama i visokim kulama, slovila  za jednu od najjačih u Slavoniji. Još u 11. stoljeću izgradili su plemenitaši koji su nosili prezime „od Požege“, a kako u 13. stoljeću grad iz biskupijske ponovno prelazi pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljica, tako i Stari grad postaje njihova rezidencija. Posebno rado joj se uvijek vraćala kraljica Elizabeta Kumanska te je u nju za stalno preselila nakon smrti muža kralja Stjepana V. Arpadovića. Utvrda je i tijekom Osmanske vlasti ostala gotovo netaknuta, no kako u kasnijim stoljećima više nije bilo potrebe za njenom ratnom funkcijom, tvrđava je sve više propadala. Konačno, nakon velikog požara sredinom 19. stoljeća u kojem je Požega teško stradala, dozvoljeno je da se građevni materijal nužan za obnovu grada uz naknadu smije odnositi sa Starog grada. Tako je do pred kraj stoljeća ta moćna tvrđava gotovo u potpunosti nestala, a na njenom brijegu uređeno je šetalište. Nedavno, 2016. godine, u parku su postavljene klupe s upisanim ljubavnim pričama poznatih „starih“ Požežana jer Stari grad je možda više od šetališta, posebice kroz 20. stoljeće, postao omiljeno utočište zaljubljenih…

Zanimljivo je znati kako je poznata hrvatska spisateljica Marija Jurić Zagorka, inspiraciju za jedan od najuspješnijih romana pronašla upravo u turbulentnoj povijesti požeškog Starog grada. Ako i vi poželite riječju otputovati u srednji vijek, potražite roman „Plameni križari“ („Plameni inkvizitori“). Kao preporuka da za vaše sljedeće „romantično“ putovanje odaberete upravo Požegu, mogao bi poslužiti i citat iz spomenute knjige, u kojemu kraljica Elizabeta sa svojim voljenim vitezom sanja o bijegu na neko mirnije mjesto, daleko od dvorskih spletki: „…Od njega trgne se ona natrag… – Uzdišeš? Sto je to? Hoću da znam. – Vuče me u domovinu, a opet srce me drži tu… – U hrvatsku zemlju? – Svejedno kamo. Kad bih uza se imao tebe, koju ljubim. Drugo ništa ne treba mojoj sreći. – Ondje ne bismo mogli ovako lijepo, nesmetano. – Još više! Jahali bismo svakog dana u šumu. Tamo se ne trebaš bojati da će otkud izmiliti Joakimove* uhode. Bili bismo slobodni, sretni. – Ne mogu Ladislava** pustiti ovdje. – Zašto ga ne bismo poveli sa sobom? Znam grad gdje bismo živjeli samotno, presretno, sami nas dvoje. – Gdje to? U Griču? Ne, tamo neću – odlučno će ona – tamo ne. – A Požega? – Ah! Kako se nisam tome dosjetila! Istina, već sam tamo boravila! Divan je to, samotan dvorac, kraljevski. Za one koji se ljube, divan… – Uistinu me ljubiš tako silno? On klekne i obujmi njezina koljena. – Vodi me, ako hoćeš! – šapće ona, blijedeći u opojnosti. Vodi me! – Ali nitko ne smije znati – odvraća vitez – da ćemo otići. Nitko do zadnjeg časa, da nas ne bi slijedili ugarski knezovi. Neću da ih vidim tamo. Hoću tebe, samo tebe da uživam, svu tebe kad mi srce zaželi!

(*Joakim Pektar, ban Slavonije koji je nakon smrti kralja Stjepana V., a prije pobune, s kraljicom Elizabetom Kumanskom i njenim starijim sinom Ladislavom** IV. Arpadovićem od 1272. do 1290. vladao Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom.)