Požeška katedrala još od sredine 18. stoljeća svojim vitkim baroknim tornjem visokim 63 metra dominira panoramom grada. Iako je biskupija osnovana tek krajem 20. stoljeća, njena veličina upućuje na namjeru graditelja da postane katedralnom crkvom. Izgradnja je trajala samo tri godine, od 1756. do 1759., a financirao ju je u potpunosti zagrebački biskup Franjo Thauzy, već tada veliki zagovornik osnivanja Požeške biskupije. Nacrte za crkvu poslala je sama carica i kraljica Marija Terezija, te  je u znak zahvalnosti na velikoj svečanosti upriličenoj 1763. godine posvećena upravo caričinoj svetici zaštitnici Svetoj Tereziji Avilskoj, o čemu svjedoči ploča nad glavnim ulazom.

Katedrala je građena u stilu bečkoga baroka, a nutrašnjost je uređena je u stilu kasnoga baroka i rokokoa. Monumentalni glavni oltar krasi slika Svete Terezije, nepoznatog autora, a 1898. i 1899. crkvu su zidnim slikama ukrasili istaknuti hrvatski umjetnici Oton Iveković i Celestin Medović. Uspostavom biskupije 1997. godine Katedrala je ponovno obnovljena, a najveće promjene na crkvi provedene su deset godina kasnije kada su na kor postavljene nove orgulje izrađene u radionici Eisenbarth, iz Passaua u Njemačkoj. U katedrali se nalazi 6 zvona, a najveće među njima, mase 1500 kilograma, nazvano je „Krist danas i uvijeke!“ prema geslu prvog požeškog biskupa dr. Antuna Škvorčevića.

Kripta katedrale je otvorena te se u njoj nalazi kapela blaženog Pape Ivana Pavla II., a iznimno vrijedna spomena je i Riznica katedrale s bogatom zbirkom sakralnih predmeta. Među njima je liturgijsko posuđe s nekoliko kasno-gotičkih kaleža iz 15. i 16. stoljeća, ruho u kojem je posebno značajna mitra i misnica biskupa Franje Thauszyja graditelja katedrale te misnica, dalmatike, plašt i velum koje je za posvetu crkve Sv. Terezije 1763. darovala carica Marija Terezija zajedno s rokoko kaležom te pavlinske rukopisne pjesmarice iz 17. stoljeća. Skupina najnovijih predmeta u Riznici, najvećim dijelom su darovi prigodom uspostave Požeške biskupije i ređenja biskupa msgr. Antuna Škvorčevića, 27. rujna 1997. i nakon toga sve do danas te predmeti nabavljeni za pontifikalna slavlja. Riznicu je moguće razgledati najavom Župnom uredu Sv. Terezije Avilske, a svi ljubitelji umjetnosti svakako bi trebali razgledati i obližnji Dijecezanski muzej.Među pričama o Požeškoj katedrali ističe se legenda koja nas vodi nas dvadesete godine 20. stoljeća. Tih je godina u Požegi živio trgovac Luka Ilijašević, svima poznat kao vječni neženja koji bi na svako pitanje o tome kad će se konačno oženiti odbrusio: „Kad se sruši toranj Sv. Terezije!“, pri tom naravno misleći kako se tako što nikada neće dogoditi. No upravo u ljeto 1926. godine u strašnoj oluji, otkinuo se vrh zvonika do razine sata te propao kroz krov, probivši čak i pod, sve do kripte. Nedugo zatim toranj katedrale je obnovljen, a „bećar“ Luka konačno je stao pred oltar s odabranicom svoga srca.